ШУМА СТРИБОРОВА - Ивана Брлић Мажуранић

 

I

 

Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj  svakojaka čuda zbivaju. Zbivala se u njoj čuda dobra, ali i naopaka — svakome po zasluzi.  Morala  je  pak  ta  šuma  ostati  začarana,  doklegod  u  nju  ne  stupi  onaj  kojemu  je  milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Nasjekao, dakle, onaj momak drva i sjeo na panj, da počine, jer bijaše lijep zimski dan. Ali iz panja iziđe pred njega zmija i stade se umiljati oko njega. Ono pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao je osloboditi samo onaj koji bi se s njom vjenčao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku upravo u oči.

— Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio — odgovori momak od šale.

„Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću“, pomisli griješna duša u guji, požuri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka.

Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila lepirova, a sitne nožice kao u banice. Ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.

— Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! — reče guja-djevojka momku.

Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da je brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: „Nisam baš ja mislio da se sa šumskim čudom vjenčam“, postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa. Ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv momčić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila. A baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati što joj je ostalo u ustima.

Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio majku kao ikonu.

— Evo, majko, snahe — reče momak, kad stigoše on i djevojka kući.

—  Hvala  Bogu,  sinko — odvrati  majka  i  pogleda  ljepotu  djevojku.  Ali  je  majka  bila stara i mudra i odmah spozna, što imade snaha u ustima.

Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu:

— Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!

Sin se malo ne skamenio od čuda: otkud njegova mati znade da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: „Moja majka mora da je vještica“. I odmah zamrzi na majku.

Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezičljiva, nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Bila je tamo litica visoka do oblaka, a snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice da se umije.

— Nema puta na onu visinu — reče starica.

— Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje — reče snaha.

Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te riječi, samo da ugodi svojoj ženi.

To se tako ražalilo majci da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života.

Idući  putem,  htjela  se  pomoliti  Bogu  za  pomoć,  ali  se  predomisli  govoreći:  „Opazio  bi Bog da mi sin ne valja“.

No Bog joj ipak osta na pomoći i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka. Drugog dana zapovjedi snaha baki:

— Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak.

— Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero — odvrati baka.

— Radovat će se šaran, propadneš li s njime — reče snaha.

I opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila da odmah ode na jezero. Pucketa led pod  bakom,  plače  ona,  da  joj  se  suze  po  licu  mrznu.  Ali  još  neće  da  se  Bogu  moli,  taji pred Bogom, da joj je sin grješan. „I bolje da poginem“, pomisli baka i ide po ledu.

Ali još nije došlo vrijeme da baka umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uze ribu i donese srećno snahi.

Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju da je okrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i viknu:

— Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi.

I ne dade majci da okrpa sinovu košulju.

Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu:

— Bože moj, pomozi mi!

Uto  vidje  ona,  kako  k  njoj  ide  neko  ubogo  djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevojče nasmijava jer je umilne ćudi. Pod pazuhom joj svežanj triješća.

— Hoćete li, bako, kupiti luči? — pita djevojče.

— Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić — reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju.

Baka okrpa djevojčici rukav, a djevojka joj dade svežanj luči, zahvali joj milo i ode dalje, radosna što joj rame ne zebe.

 

II

 

Uveče reče snaha baki:

— Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.

Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.

Kad oni odoše, osta baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga prodalo djevojče, i potpali oganj na ognjištu, a onda ode u komoru po drva. Dok je ona u komori tražila drva, začuje kako u kuhinji nešto pucka, nešto kucka: kuc! kuc!

— Tko je Božji? — upita baka iz komore.

—  Domaći!  Domaći!  —  ozovu  se  iz  kuhinje  neki  sitni  glasovi,  kao  da  žvrgolje  vrepci pod strehom.

Dalo se baki na čudo, što je ovo ovako u noći, i ona uđe u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono se  na ognjištu istom rasplamsale luči, a oko plamena zaigrali kolo „Domaći“, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka  luč  po  jednog  daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše — sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki, da se pomladila — nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo sa Domaćima  pa  zaigra.  Ali  joj  ipak  ostalo  još  čemera  u  srcu,  a  to  bijaše  tako  teško,  te kolo odmah stade.

— Božja braćo — reče onda baka Domaćima — biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa da kažem momu sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti?!

Baka stane pripovijedati Domaćima sve kako je bilo. Domaći posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice: mislio bi tko, ono sama vatra na ognjištu plaminja.

Kad je baka svršila pripovijedanje, viknu jedan od Domaćih, po imenu Malik Tintilinić:

— Ja ću ti pomoći! Idem u sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha: polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.

Svi Domaći ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Još oni najbolje vrište, ali ide snaha iz gostiju i nosi sebi kolač.

Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi tko to u kuhinji vrišti. Ali kad ona raskrili vrata, a ono: top! — prasne plamen, skočiše Domaći, topnuše svi u jedan mah nožicama o ognjište, ponesoše se nad plamen, poletješe pod krov — kvrcnuše daščice na krovu i nestade Domaćih.

Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu.

Kako je plamen iznenada prsnuo u vis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Rastepe joj se kolač u rukama, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jeda:

— Što je ovo bilo, nesrećo stara!

— Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata — reče baka i mudro se drži.

— A što je ono u pepelu? — opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića.

— Ono je žeravica — odvraća baka.

Ali snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i ide da vidi iz bližega, što je na ognjištu. Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha, kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

— Što je ovo, nesrećo stara? — pišti snaha.

— Poprskao te kesten iz žeravice — odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću, gdje je u komori snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih.

 

III

 

Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo da vidi kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema.

Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snasi, da su pilići izašli, a snaha pozove selo.

Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki da donese gnijezdo u trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše  kokoš, a ono u gnijezdu nešto  zakriješti:  iskočiše  goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.

Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći:

— Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš.

I mati htjede da ogrli sinka. Ali sin bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju. Neće da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:

— Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!

E, sad je mati vidjela da pomoći nema. Zacvili kao ljuta godina i samo umoli da je bar ne tjera iz kuće dok je dan, da ne vidi selo kakvog je sina othranila. Sin privoli da mati ostane do večera još u kući.

Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče. A onda ode kukajući iz kuće sinove.

Čim je mati prešla preko praga, utrne se vatra na ognjištu i pade raspelo sa stijene. Ostadoše  sin i snaha u mračnoj izbi — i  sada sin osjeti kako je počinio veliku grjehotu na majci i pokaje se jako. Ali ne smije da ženi o tom govori, jer je plašljiv, nego joj kaže:

— Hajdemo za materom da vidimo kako će poginuti od studeni.

Skoči veselo zlorada snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odoše iz daleka za staricom. A baka žalosna ide po snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je  takova studen da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru da se malo ugrije.

Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom ognjištu! Iskakuju iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć. Milo je baki, gotovo bi proplakala od milinja, što je ne ostaviše samu na putu. A oni se kupe oko nje, smiju se i zvižde.

—  Božja  braćo —  reče  baka — nije  meni  do radosti,  nego  mi hajde pomozite u nesreći.

Pripovjedi baka Domaćima, kako se budalasti sin još više pozlobio na nju, otkad se i on i selo uvjerili da je u snahe zaista gujin jezik.

— Izagnao me, a vi pomozite, ako znate.

Malo šute Domaći, malo tepu snijeg s opančića i ne znaju baki savjeta.

Ali onda Malik Tintilinić reče:

— Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.

I odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica.

Posadiše baku na jelena, a Domaći posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove.

Jašu oni kroz noć — na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trči snaha i sin, sve im nestaje sape.

Tako stigoše do šume Striborove i ponese jelen baku kroz šumu.

Spozna snaha sve u mraku da je ono šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila, ali od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: „Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija“ — i poletje još brže za jelenom.

Donese, dakle, jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski starješina. Sjedio je sred šume, u dubu tako velikom da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici.

— Pomozi baki, propala je od snahe-guje — rekoše Domaći Striboru, kad mu se bjehu poklonili i oni i baka. Pripovjede oni sve, kako je bilo. A snaha i sin došuljali se do duba, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju, što će biti.

Kad su Domaći svršili svoju pripovijest, reče Stribor baki:

— Ne boj se, starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj tamo ono selo, srebrom ograđeno!

Pogleda baka, a ono njezino rodno selo, u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju.

— Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! — reče Stribor.

Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega sjetila, pa upita Stribora:

— A što će biti od mog sina?

— Ne budali, bako! — odvrati Stribor. — Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina!

Kad je baka ovo čula, zamisli se teško. A onda se polako vrati od ogradice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče:

— Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!

Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela dubrava, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja, nego sva sreća ovog svijeta. Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih — ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju — uteče  u rupu — a  majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo.

Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila. Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom, što im bijaše dovela Domaće u kuću. Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi.

BANICA – ovde: ugledna i dostojanstvena žena

BLJESKATI SE – svetlucati se

CRVOTOČ – šupljina, rupa koju crv grizući načini, crvotočina

DOMAĆI – naziv za male kućne duhove kod slovenskih naroda; veruje se da dolaze na ognjište, da najčešće prave nevolje, ali mogu biti i od koristi

DUB – stablo hrasta

DUBRAVA – šuma

GOROPADNA – ljutita, razjarena, neobuzdana

GUJA – zmija

GUJICA – umenjenica od guje; zmijica

ISKINUTI SE – otkinuti, otrgnuti

IZBA – manja soba, odaja

IZGNATI – silom udaljiti, isterati

JEZIČLJIVA – brbljiva, svadljiva

KOMORA – soba, prostorija

KOŽUH – ogrtač od ovčje kože sa krznom na unutrašnjoj strani

KRUH – hleb

LITICA – visoka strma stena

LUČ – borovina (borovo drvo) za potpaljivanje vatre

LJEPOLIKA – ona koja je lepog lika, lepa

MALIK TINTILINIĆ – narodni naziv za jednog od najživljih malih kućnih duhova, odnosno Domaćih

MILINJA – milina

MUŽIĆ – umanjenica od muž, muškarac

NAOPAKA – opaka, zla

NAZLOBNA – pakosna, zla

NEUPUTAN – neiskusan

OGRLITI – zagrliti

OKRPATI – okrpiti (prišiti zakrpu na iscepano mesto)

OTPREMITI – poslati, uputiti

OVJESITI – obesiti, opustiti

PLAMINJATI – goreti slabim i isprekidanim plamenom

POLAKOMITI SE – postati lakom na nešto, pohlepan za nečim

PROŠTENJE – okupljanje uz crkvenu svetkovinu

RASPELO – raspeće (slika ili statua Hrista razapetog na krst)

RAŽALITI SE – ražalostiti se, rastužiti se

RUB – ivica, kraj

RUBINA – odeća

SKUT – donji deo ženske haljine ili suknje

STRIBOR – slovensko božanstvo

STUDEN – hladnoća

SUPROT – nasuprot

TKO – ko

TRIJEŠĆE – tanki komadi drveta, pripremljeni da se lakše razgori vatra

UBOGO – siromašno

UKLETA – prokleta, gonjena kletvom i prokletstvom

UŠICA SEKIRE – tupi, zadnji deo sekire

UTRNUTI SE – ugasiti se

ŽVRGOLJITI – cvrkutati

 

Iznesi svoje utiske o bajci „Šuma Striborova“. Šta je posebno pridobilo tvoju pažnju u toku čitanja? Izdvoj najupečatljivije delove bajke i obrazloži svoj izbor. Da li te je ova bajka više podsetila na narodne ili autorske bajke koje su već čitane? Objasni na osnovu čega je nastao tvoj zaključak. Odredi temu bajke. Izdvoj elemente karakteristične za ovu književnu vrstu. Razmisli šta je u ovoj bajci drugačije nego u poznatim narodnim bajkama. Obrazloži svoj zaključak.

PRVI PASUS: ŠUMA STRIBOROVA I STRIBOR

Zašto je Šuma Striborova začarana? Kakvi se događaji u njoj zbivaju? Do kada će trajati čarolija koja je na nju bačena? Kakva osoba može skinuti čini sa začarane šume? Kako Stribor izgleda? Na osnovu opisa njegovog izgleda i ponašanja zaključi kojim prostranstvima i čime vlada bog Stribor.

DRUGI PASUS: MLADIĆ I DEVOJKA-ZMIJA

Čime je zmija privukla njegovu pažnju? Ko se krije iza njenog oblika? Kakva može biti duša koja je kažnjena oblikom zmije? Kako zmija-devojka uspeva da nagovori mladića na ženidbu? Koje su osobine mladića podstakle zmiju na pomisao da bi je on mogao izbaviti? Zašto je devojci ostao u ustima zmijski jezik? Kakvo značenje ima ovakvo svojstvo devojke? Šta ono nagoveštava?

TREĆI PASUS: ODNOS MAJKE I SINA

Kakav je bio odnos mladića prema majci pre nego što je došla snaha? Zbog čega se mladić menja pod uticajem žene? Zašto je sinovljeva ljubav prema majci dovedena u pitanje? Sa kojim je ciljem snaha postavljala pred baku zahteve? Kako je sin reagovao na to? Kako sin reaguje na istinu kada baka razotkriva snahu? Obrati pažnju na dešavanja u njihovom domu kada baku oteraju od kuće. Šta predstavlja gašenje vatre na ognjištu? Protumači simboliku pada raspeća sa zida. Kako sve te promene deluju na sina? Zašto mu je bilo potrebno toliko vremena da reaguje?

ČETVRTI PASUS: MAJKA

Zašto se baka nije požalila u molitvi Bogu? Šta taj postupak govori o njoj? Kakva je njena ljubav prema sinu? Priseti se likova majki iz analiziranih dela narodne i umetničke književnosti. Po čemu se ova junakinja bajke od njih razlikuje, a po čemu im je slična? Uz čiju sve pomoć starica rešava zadatke? Kakvu joj radost pričinjava ubogo devojče? Kako je baka dočekala Domaće? Kakva su osećanja majke izazvana postupcima i ponašanjem sina?

PETI PASUS: DOMAĆI

Ko su Domaći? Odakle se oni pojavljuju u bakinom domu? Opiši njihov izgled. U kojim trenucima se oni pojavljuju? Koja je njihova uloga u bajci? Objasni njihovu vezu sa ubogim devojčetom koja prodaje baki luč. Kakav plan smišlja Malik Tintilinić? Odakle donosi svračja jaja? Izdvoj fantastične i realistične (stvarne) likove ove bajke. U kojoj bi se grupi našla snaha? Koja je njena najupečatljivija osobina? Kako razumeš njenu proždrljivost? Šta misliš, zašto je ona zla?

Šta bog Stribor nudi baki? Zašto ona odbija njegovu ponudu? Šta se dešava sa začaranom šumom? Šta je omogućilo da šuma više ne bude ukleta? Zašto su nestali Stribor, snaha i Domaći? Kako se bajka završava? Šta ova bajka govori o karakterima ljudi? Nad čim čitalac ove bajke mora ozbiljno da se zamisli? Šta se na osnovu prikazanih događaja može naučiti?  

 

KNJIŽEVNO-TEORIJSKE ODREDNICE

PREMA OBLIKU: proza

PREMA AUTORU: autorska književnost

KNjIŽEVNI ROD: epika

KNjIŽEVNA VRSTA: umetnička bajka